Diplomu inženjera kemije zamijenila motikom

Ako ne ideš u školu i ne učiš, završiti ćeš na zemlji s motikom i lopatom u ruci, roditeljska je prijetnja i upozorenje koje smo svi kao djeca godinama slušali i pribojavali se njenog ostvarenja.

Ana Sarvan, 31-godišnja Puljanka, savladala je sve prepreke u izbjegavanju takve sudbine. Nakon pulske gimnazije, završava Prirodoslovno – matematički fakultet u Zagrebu pa se kao diplomirani inženjer kemije zapošljava u Bojoplastu, da bi nakon nekog vremena nastavila u tvrtci Eko Adria sastavljajući raznovrsne registre kemikalija, otapala, hlapivih organskih spojeva i njihovih emisija u prirodi. Zatim prelazi u komunalnu tvrtku Albanež gdje radi kao referentica za implementaciju i organizaciju edukacije stanovnika i poslovnih subjekata o odgovornom postupanju s otpadom.

Prekvalifikacija

Kao asistent u procesu proizvodnje 2011. godine zapošljava se u Tvornici cementa Holcim u Koromačnu odakle se nakon godinu dana seli u Bratislavu, gdje u slovačkoj podružnici Holcima radi na kontroli i ujednačavanju kvalitete proizvoda diljem istočne Europe. Vraća se u Koromačno gdje kao asistentica tehničke direktorice, prošle godine završava, kako kaže, “svoj korporativni dio života.”

A onda, zatvara krug, upisuje se na prekvalifikaciju pri pulskom učilištu Diopter gdje nakon devetomjesečnog školovanja, dobiva svjedodžbu općeg poljoprivrednog tehničara.

Danas je Ana vlasnica i jedini djelatnik nedavno na noge postavljenog Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Sarvan. Početkom godine prijavljuje se certifikacijskom tijelu AgriBioCert, koje obavlja prvi nadzor za ekološku poljoprivredu, učlanjuje se u udrugu Istarski eko proizvod, a svoje proizvode počinje nuditi na njihovim eko tržnicama.

– Od ranog djetinjstva sam svaki slobodan trenutak provodila kod bake i djeda na njihovom imanju kod Loborike na kojemu su nekada, osim bavljenja poljoprivrednom proizvodnjom, hranili i svinje, da bi s godinama nastavili samo s poljoprivredom, povrćem. Naravno da u to vrijeme nisam ni pomišljala, a kamoli maštala, o tome da mi zemlja i povrtlarstvo bude zanimanje. Međutim, rad po evropskom istoku, povratak u Pulu, svakodnevna putovanja do Koromačna i nazad, rođenje moje kćerkice, rastrzanost između posla, djeteta, vrtića i brige oko sve starijih i umornijih bake Marije  i djeda Velje, natjerale su me na intenzivnije razmišljanje o prioritetima i željama.

I, rekla sam – dosta! Tri hektara zemlje nedaleko od Loborike je stajalo poluobrađeno, prilično zapušteno, a sve sa prizvukom “eko” mi je bilo zanimljivo, slijedio je razgovor s mojim roditeljima, koji su me, začudo, bezrezervno podržali, baka i djed su bili oduševljeni makar nisu bili sigurni što ja to zapravo hoću, brat Nadan je obećao svu pomoć…i eto me gdje jesam. Obrađujem skoro jedan hektar zemlje, intenzivno učim i upijam znanja, prva godina je iza mene, još uvijek proizvodim isključivo svježe proizvode, ali nadam se da ću dovoljno rasti i početi s preradom. Za sada se oslanjam samo na direktnu prodaju, na svom imanju, a prisutna sam i na solidarnim ekološkim tržnicama u Puli, Rovinju i Novigradu, a preko solidarnih ekoloških grupa, proizvode plasiram i po narudžbama, kaže nam ova simpatična mlada žena, koja svojom bojom kose i brojnim tetovažama mijenja uvriježeni “image” prodavačice na tržnici i poljoprivrednog proizvođača.

Diplomom do fondova

– Sada, kada imam i Diopterovu diplomu, mogu se natjecati i nadati pristupu Europskim fondovima za unapređenje poslovanja, nabavku strojeva i opreme, čime se i moji planovi imaju šanse i ostvariti. Trenutno se uglavnom bavim sezonskim, najviše ljetnim kulturama, tako da se ove godine mogu pohvaliti rajčicama i lubenicama, usprkos tome što je sve kasnilo i bilo puno štetočina. Posebno sam ponosna na prvi nasad jagoda, koji mislim širiti iduće godine, a u planu imam i obnovu starog staklenika i izgradnju novog plastenika od barem 250 metara kvadratnih. Još sam u fazi učenja i pravljenja grešaka, sama sam na polju, bilo bi lijepo imati još ponekog radnika, barem jednoga, ali i to će biti. Za sada mi uskaču brat, mama i tata, pa, ako ništa drugo, ovaj posao nam je dao šansu da se ponovo upoznamo i povežemo one niti koje su nam drugi poslovi i životni putovi i tempo, oslabili.

Moram naglasiti da je nama, malim certificiranim ekološkim proizvođačima, o kojima se sustav baš i ne brine previše, ujedinjavanje u udruzi Istarski eko proizvod, prodaja na Solidarnim eko tržnicama, te međusobnog druženja i razmjene iskustava, otvorilo mogućnost i kvalitetnijeg rada i napretka, plasiranja proizvoda i održanja proizvodnje. Nas ne zanimaju veliki trgovački centri, nakupci i prekupci, proizvodnja vagona robe. Mi želimo doprijeti do osviještenog kupca i ponuditi mu zdrav obrok, a ne samo hranu da napune želudac. Voljela bih upoznati i poznavati sve svoje kupce, kako bi i oni znali što i od koga kupuju.

Na pitanje kako se snalazi s propisima i našom poslovično kompliciranom birokracijom, Ana, za divno čudo, kaže kako do sada nije imala nikakvih problema.

Pomoć kolega

– Propise treba upoznati, naučiti i slijediti. Postoji internet, Narodne novine, a i u Agenciji za poljoprivredu su mi izlazili u susret kada god je to bilo potrebno. Ne smijem zaboraviti spomenuti i pomoć mojih starijih kolega, posebice eko-proizvođača Nenada Kuftića i Dorijana Siljana, koji je i voditelj naše udruge. Oni su mi uvijek tu kada zapne, što u stručnom, a što u birokratskom dijelu.

Kako Ana zamišlja OPG”Sarvan” za pet godina?

– Htjela bi da to bude jedan strukturiran, zaokružen OPG, koji neće biti, kao sada, stihijski i kakofoničan, sa proširenom, cjelogodišnjom proizvodnjom i preradom proizvoda. Sve nasade želim proširiti, sa tisuću jagoda doći do pet tisuća, uhodati plastenik, imati sušaru, nekoliko radnika, uređeno imanje po kojemu će moja djevojčica trčati, a djed i baka zadovoljno stariti. (Neven LAZAREVIĆ) Izvor: Glas Istre