DA SE ŠPRICA NE BI BILO OSA I STRŠLJENA; Nikola Bodiš: Maslinarstvo je moja ljubav, mislio sam da će proći, ali bilo je sve gore

U skrivenoU skrivenom masliniku na rubu mračne šume Magran, između Šišana, Ušićevih dvora i Jadreški, vlada prava pastorala. Među ulikama zuje vrijedne pčelice, a lišće maslina i okolnih hrastova šušti po smiraju marčane bure. I iz tog nasada od 250 ulika proizašlo je najbolje ekstradjevičansko ulje u Hrvatskoj, ako se oslonimo na rezultate nedavno održanog 4. zagrebačkog Festivala maslina. I to kakvo ulje. Ekološko!m masliniku na rubu mračne šume Magran, između Šišana, Ušićevih dvora i Jadreški, vlada prava pastorala. Među ulikama zuje vrijedne pčelice, a lišće maslina i okolnih hrastova šušti po smiraju marčane bure. I iz tog nasada od 250 ulika proizašlo je najbolje ekstradjevičansko ulje u Hrvatskoj, ako se oslonimo na rezultate nedavno održanog 4. zagrebačkog Festivala maslina. I to kakvo ulje. Ekološko!

Maslinovo ulje obrta Magran Nikole Bodiša prvi se put protekle veljače pojavilo na nekom natjecanju i odmah u metropoli osvojilo prestižne nagrade – šampionat festivala, zatim prvo mjesto u kategoriji ekoloških ulja i zlatnu medalju za najbolje ekstra djevičansko maslinovo ulje.

Jednom špricaš, uvijek špricaš

– U početku nismo bili ekološki proizvođači, špricali smo kao i ostali. Pa nakon jedne zaštite zahtijeva se druga, treća… Baš kao što kažu: “Jednom špricaš – uvijek špricaš”. I nema tome kraja. Razmišljao sam da ne bih kao poljoprivrednik bio zadovoljan da tako radim, niti bi kupci bili zadovoljni da to kupuju. A koliko takva stalna zaštita košta? Što je najgore, ne ubijaju se time samo štetnici već i oni koji parazitiraju na štetnicima. Počneš razmišljati kakvo je to ulje koje radimo za nas, za našu djecu. I tako smo se odlučili za ekološku proizvodnju, kazuje nam Nikola Bodiš dok obilazimo skroviti maslinik okružen gustom hrastovom šumom, izoliran od pogleda, lišen pesticida. Do njega, srećom, put teško nalaze i štetočine pa i maslinske bolesti.

– Ovo je samo jedan od naših maslinika, najmanji, ali i najstariji, zato nam je i najdraži. Zasadili smo ga 2006. godine, priča Bodiš, mnogima na Puljštini znan kao pčelar iz obitelji s jako dugom pčelarskom tradicijom. Zato nas i ne trebaju čuditi naslagane košnice na rubu maslinika. Dok ne krenu na ispašu bagrema, pčele ovdje slobodno lete što je najbolja garancija ekološkog karaktera ovog nasada.

Bodiš je u posljednjih 13 godina posadio 4.000 stabala maslina, mnogi od njih još nisu u rodu, a nalaze se na raznim lokacijama, uglavnom na državnom zemljištu pod zakupom na 50 godina. U maslinicima je pretežno istarska bjelica, leccino, pendolino i muška buža, ali i u svakom od njih 40-ak košnica koje će s ožujskim danima odvesti na ispašu bagrema.

– Zanimljivo je i da je na festivalu u Zagrebu leccino sakupljao bolje ocjene od buže. On se kod nas dobro udomaćio i manje je osjetljiv na štetnike. Buža je jako nezahvalna za ekološku proizvodnju, nije otporna. Pa ni bjelica se nije baš pokazala, kazuje nam Bodiš.

Dok nam prepričava svoj maslinarski put stalno govori u množini. U ovaj je posao, naime, uključena cijela obitelj, prvenstveno supruga Ana, s kojom ima troje djece, i sestra Maja. One su mu i velika uzdanica, jer dok se Nikola posvećuje pčelama, žene marljivo i posebnim žarom, na primjer, obave rezidbu maslina.

Izvini na pitanju, ali kako to da se pčelar upustio u maslinarski posao?

– Maslinarstvo je moja velika ljubav, krenuo sam u to sam, otac nije bio za to. Djedovi i bake bili su maslinari, ali ništa tih maslina nisam naslijedio. I stalno sam mislio da će me ta želja za maslinama proći. Ali nije prolazila, bilo je samo sve gore i gore. Prvih 13 stabala posadio sam 2005. u pčelinjaku i tada me skroz preuzelo. U to sam vrijeme upoznao i suprugu, tako da smo od početka zajedno u tome, zajedno smo podizali nasade, priča nam Nikola. A bio je to, po svemu sudeći, težak put. Uz redovne poslove i pčelarstvo, pomalo su sadili i širili nasade, mada financijskih mogućnosti nije bilo. Sve se svodilo na prijateljske usluge, na kompenzacije… U nedostatku zemlje i mehanizacije javljali su se i na natječaje, ali da bi dobili sredstva Europe, valjalo je prije osigurati financije za provedbu projekta. Za ulaganje u neizvjesnu priču trebalo je godinama otplaćivati kredite.

– Da, ali sada se ipak vide rezultati. Sada su masline počele rasti, kaže zadovoljni Bodiš.

Danas, može se reći, stvorili su ekološki brend na obiteljskim temeljima. Sada šefuju sami sebi, što je neispunjeni san mnogih.

– Ne može se ovaj posao ni s jednim drugim usporediti. To je užitak, gledati kako nešto raste, kao se razvija. Naravno da kad radiš za sebe radiš i više nego što bi radio za drugog, ali nema šefa, nema stresa. Radio sam razne poslove pa s posla gledao lijepo vrijeme i razmišljao da bi trebao odvesti pčele na pašu, čekao s nestrpljenjem vikend, a onda bi za vikend pala kiša. Da poludiš. Sada, kad je vrijeme dobro obavimo što treba i to napravimo s guštom, priča nam Bodiš.

Gradski dečko vezan za šišanski kraj

Rezidba u masliniku još nije počela, a nakon što ona bude obavljena ide i obrada tla. S toplijim vremenom razmiljet će se i ose, a s vremenom, kaže nam, i stršljeni. Tko bolje pozna Nikolu, zna da je infišan u prirodu. Mada Puljanin, netipičan je gradski dečko, dugo vezan za ovaj šišanski kraj u kojem još ima netaknutih oaza, raj za pčele i za organsku poljoprivredu.

– Da se šprica ne bi bilo ovdje niti osa, niti stršljena koji rješavaju štetnike maslina. Vidio sam plodove masline iz kojih je osa doslovno iskopala mušicu. Koristili smo ekološki dozvoljene preparate za zaštitu, špricali smo, ali smo odustali od toga jer nije bilo efekta. Danas uopće ne koristima ni takva sredstva. I unatoč tome, ipak ostaje plodova za berbu. Istina, nešto je manji urod u ekološkom nego u konvencionalnom uzgoju, ali su zato randmani dobri. A tržište za konvencionalnu proizvodnju ionako je prekrcano. Cijena ekološkog proizvoda na koncu i nije veća nego iz konvencionalne proizvodnje. Ekološko je ulje lakše prodati, posebno stranim kupcima koji više cijene prirodno, kaže Bodiš.

Obitelj Bodiš malim je koracima krenula naprijed, a danas ima impozantnih 4.000 maslina na raznim lokacijama. I to nije tipična priča o maslinarskom uspjehu u kojem su mlađe generacije naslijedila dobra svojih starih, da bi nastavili tamo gdje su drugi stali, o kakvim smo ispisali stranice i stranica novina.

Neko za trgovinu, neko za kampanju

Srećom da se mlađe generacije poljoprivrednika, kakav je i Nikola, ne ustručavaju posegnuti za europskim novcem. Ali nije ni to bajka. Sama izrada projekta, za koji nema garancije da će biti prihvaćen, zahtijeva nemali novac, pa se poljoprivrednici brzo opredijele da ga umjesto u projektante i planere ulože u polovne strojeve ili u širenje nasada. Ovdašnji poljoprivrednici, kaže nam Bodiš, zbog stupnja razvijenosti Istre, teško dolaze do europskog novca, a njegov obrt, koji je registriran u Puli, mada su maslinici u okolnim općinama, nema pravo na pomoć LAG-a Južna Istra (Pula kao veliki grad ne može biti član te grupe). No, i unatoč preprekama, kroz natječaje je obrt Magran uspio povući međunarodna sredstva za podizanje tri hektara nasada u Medulinu, za tresač masline, za vozilo…

– K vragu, treba uči u to jer ako razmišljaš koliko je Hrvatska uplatila u EU-fondove, onda shvatiš i da taj novac treba smisleno povući nazad. Ali treba i naći načina kako da mali poljoprivrednici to iskoriste. Nemaju poljoprivrednici mogućnost financirati ulaganja samo s vjerom da će ostvariti povrat sredstava. Kao što i poljoprivrednici nisu marketinški stručnjaci, pa im treba pomoć za plasman proizvoda. Ja, konkretno, nisam tip za trgovinu, ja sam za kampanju, zaključuje Bodiš.

Za kraj se šali da, ako u sezoni podbace masline, barem će pčelice odraditi svoje. Priroda se uvijek pobrine, i na dobro zna uzvratiti – dobrim.

Izvor: glasistre.hr