EKOLOŠKO TEKUĆE ZLATO – CADENELA: Ako još niste probali ovo istarsko ulje vrijeme je da to učinite!
Istarska obitelj oživjela je stare i zapuštene maslinike svoje djedovine te se bacila u proizvodnju iznimnog ulja od maslina još iz doba Rimljana
Svako je branje maslina meni jako lijep događaj. Bere se u listopadu uvijek za lijepa dana, obično uz dobro raspoloženu ekipu gazdinih prijatelja koji su se, kako se ritual berbe ponavlja svake godine, prometnuli u djelotvorne berače. Zbog te efikasnosti, a i stvarne nemogućnosti da se bere i po pretoplom zvizdanu, sve je uvijek gotovo do podneva pa se ritual nastavlja jednako tako obveznom marendom koja zna prerasti, ako je posao završen, i u ozbiljnu gozbu koja potraje i dugo u noć.
Sigurno to nije bilo tako nekad kao danas kad maslinarima, da bi bili efikasni, pomažu brojna mehanička pomagala – tresačice ploda, mreže razapete oko maslina, traktor s usisavačem koji masline učas sakupi u kašete – pa je berba skraćena na sasvim ugodno vrijeme u kojem se i ne možeš baš ozbiljno umoriti.
Privatna arhiva Radovana Marčića
Ova berba, iako pamtim svaku prošlu, bila mi je najljepša zato što sam bio kod izuzetnih ljudi i na izuzetnome mjestu. Lupieriji, čiji korijeni sežu u sela pod Dolomitima, ovamo su se doselili u XV. stoljeću. Oduvijek su bili zemljoradnici, a onda i maslinari. Tek su ove posljednje dvije generacije, kod kojih sam bio u masliniku, prekinule tradiciju. Pino Lupieri radio je kao električar i dugo mu nije padalo na pamet baviti se maslinama. Berba je sjećanje na hladnoću, promrzle ruke i blatnu zemlju, frustracija je iz djetinjstva kada se cijela “fameja” na Dan Republike, 29. studenoga, našla u “maslinama” jer je bio praznik pa nisu morali ići na “delo” u poduzeće. “Nikad više”, rekao je Pino… I kako to često biva, kad je prije devet godina otišao u mirovinu, brzo je shvatio da ne može doma sjediti i gledati televiziju, nego mora nešto raditi. Sjetio se djedovih maslinika i odjednom je iz memorije prebrisao sjećanja na mrske dječačke dane u kampanji. Polustoljetno izbivanje sa zemlje odjednom je postalo “projekt za peniju”
Privatna arhiva Radovana Marčića
– Samo, ubrzo sam shvatio da za par hektara djedovih maslinika i šikare koju smo dobili u zakup od države treba puno više od hobističke razbibrige. U godinu, dvije odjednom smo imali 28 hektara, a to je velik posjed, pa sm pitao sinove da mi daju ruku. Mlađi nije želio napustiti posao u Zagrebu, a Andrea je pristao, evo neka sam kaže.
Privatna arhiva Radovana Marčića
– Radio sam kao pravnik kod brodara, a to baš nije posao iz kojeg ostaju neka djela, za rezultate moraš čekati godinama. Zapravo mi se očeva ideja odmah svidjela. Prijepodne izoreš pola hektara i odmah vidiš što si napravio. Krenuli smo kao tabule raze, što je zapravo dobro jer je tradicionalno istarsko maslinarstvo najortodoksnija grana poljoprivrede. Sve se radi kako je dida radio. Ja nisam bio opterećen time jer nisam pojma imao što je dida radio, pa smo se obrazovali kako treba. Išli smo u Italiju, u Pugliju. To je kao Istra, samo 1000 kilometara južnije, isti teroar, ista crljenica kao naša, ali su tehnološki daleko ispred.
Privatna arhiva Radovana Marčića
– Radio sam kao pravnik kod brodara, a to baš nije posao iz kojeg ostaju neka djela, za rezultate moraš čekati godinama. Zapravo mi se očeva ideja odmah svidjela. Prijepodne izoreš pola hektara i odmah vidiš što si napravio. Krenuli smo kao tabule raze, što je zapravo dobro jer je tradicionalno istarsko maslinarstvo najortodoksnija grana poljoprivrede. Sve se radi kako je dida radio. Ja nisam bio opterećen time jer nisam pojma imao što je dida radio, pa smo se obrazovali kako treba. Išli smo u Italiju, u Pugliju. To je kao Istra, samo 1000 kilometara južnije, isti teroar, ista crljenica kao naša, ali su tehnološki daleko ispred.
Izvor: jutarnji.hr